Autizam je poremećaj u ponašanju uglavnom malo poznat i teško razumljiv, koji zdravu i lijepu djecu pretvara u osamljena i povučena bića koja ne pričaju, ne razumiju vas i teško uspostavljaju kontakt sa okolinom. Ili kako to stručnjaci kažu autizam je poremećaj koji se javlja nakon navršene godine i pol djeteta i očituje se : nedostatkom komunikacije, govora, ponavljanja nesvrsishodnih aktivnosti, dijete živi u svom svijetu i slabo komunicira s okolinom osim kada nešto želi i to radi uglavnom neverbalno.
Autistična djeca izgledaju kao i sva druga, ljupka su, lijepa i naizgled sasvim zdrava, međutim oni pričaju vrlo malo ili nikako, žive u svom svijetu ograđeni nevidljivi zidom šutnje i izolacije, doimlju se kao da vas ne čuju, a u stvari vas ne razumiju, teško je uspostaviti bilo kakav kontakt s njima i samo upornim i svakodnevnim radom se mogu postići rezultati da se socijaliziraju i nauče ono što je drugoj djeci uobičajeno; držati žlicu, obuti cipele, koristiti WC i sl.
Oni vole sigurnost poznatih prostora, osoba i stvari, sve novo ih plaši i treba vremena da se priviknu. Kada nešto žele uzmu vas za ruku i pokažu, rijetko koriste govor, on je uglavnom nerazvijen.
Ova djeca su izbirljiva kod jela, uglavnom jedu dvije ili tri vrste jela, i ništa drugo, mogu biti gladna ali neće probati drugu hranu osim one koja ih zanima, a ponekad izgled i boja hrane su razlog zašto neće jesti.
Ovo su generalne karakteristike autizma, a svaki slučaj je poseban, svako dijete funkcionira za sebe, ima stupanj razvijenosti na kojem je rekla bih zastalo. Postoji u autizmu slučajeva da tako kažem od nivoa biljke do osoba koje su završile fakultet i pišu knjige, a još uvijek su autisti, ali to su ipak rijetki.
Glavnina autističnih osoba funkcionira uglavnom po svom osobnom redu koji je drugačiji od našega, i treba vremena i strpljenja za razumijeti i pomoći autističnim osobama. Kao što sam rekla, autisti uglavnom u 60% slučajeva ne pričaju, odnosno govor im nije glavni način komunikacije, a ako i postoji nerazumljiv je i više se svodi na ponavljanje rečenog, nego na smislenu komunikaciju. Postoji i onaj drugi dio od 40% koji komuniciraju zavisno o slučaja, a mogu i sasvim dobro pričati, ali ipak se vidi da tu nešto nije uobičajeno.
Obično se simptomi javljaju već od 1,5 do 3 godine djeteta, neki roditelji kažu da su to primjetili i ranije, ja osobno nisam, a i većina literature potvrđuje činjenicu da se do tada dijete sasvim normalno razvija , čak počinje i govoriti, i onda nastaje zastoj, a nakon toga regresija, dijete zaboravlja i ono što je naučilo, povlači se u sebe, ne komunicira s okolinom, djeluje kao da nečuje, počinje vrištati za banalne stvari, ponekad vrišti i kada nam nije uopće jasno zašto to radi, pa mislimo da ga nešto boli, uobičajen je tik držanje za uši, kao da ga bole uši, pa dosta doktora posumnja na upalu uha, međutim to je samo njihova tipična zaštita od okoline. Ne vole određene zvukove, npr. moja Nina je bez problema mogla slušati zvuk bušilice kao da je ne čuje, ali bi na zvuk usisača ili mlinca za kavu počela tako panično vrištati dok zvuk ne prestane, da sam usisavala samo kad ona nije bila u blizini, ali s vremenom smo je uspjeli priviknuti da se ne boji. Dakle neki zvukovi nama nebitni njih užasavaju, dok drugi koji se nama čine bučni i jaki, njima ne znače ništa. Njihovo poimanje svijeta je iskrivljeno, drugačije i teško je shvatiti kako ga oni doživljavaju.
Ove osobe se vezuju za stvari , a ljudi im ne predstavljaju predmet interesa, fasciniraju ih mehaničke stvari, TV, telefoni, kompjuter, predmeti, mogu promatrati stolicu na kojoj netko sjedi a da uopće ne obraćaju pažnju na osobu, praktički gledaju kroz nju, osoba se osjeća kao da je prozirna. Ne vole kontakt, dapače odbijaju ga, teško im se približiti i navesti ih da surađuju, za to je potrebno puno strpljenja i upornosti.
Unatoč raznim teorijama i vjerovanjima, ovu djecu treba tretirati kao i zdravu i zahtjevati od njih da rade sve ono što bi tražili i od zdravog djeteta, naravno sa više strpljenja , upornosti i osjećaja da zadatak ne bude presložen, ali prati ruke, oblačiti se, služiti se priborom za jelo, savladati toalet trening, sve to zahtjeva beskrajnu upornost i rad, spor i postepen. Sve ovo njima je vrlo složeno naučiti i treba puno vremena i upornosti, uglavnom mi roditelji idemo linijom manjeg otpora pa sve čini mo umjesto njih, što oni jako koriste, jer znaju oni koristiti osobe da rade umjesto njih. Većina ove djece je vrlo inteligentna i zapravo vi ni ne znate što oni sve mogu, ali ne pokušate li izvući od njih da rade ono što mogu, nećete ni saznati, jer oni uglavnom vrlo vješto koriste druge da rade za njih, kada nešto žele uzmu vas za ruku i pokažu, ne svojom rukom, vašom kao da se boje i traže da to učiniti umjesto njih.
Njima u većini slučajeva nije ni potreban govor, jer gestama i vođenjem druge osobe za ruku, praktički vam pokažu što žele, tako da nedostatak korištenja govora i nije presudan, kaže se da oni neverbalno vrlo dobro komuniciraju služeći se drugima.
Postoje stari mitovi o nastanku i uzrocima autizma koji se nažalost još provlače kroz evropsku literaturu i struku a to je da su emocionalno hladne majke krive za stanje svog djeteta, što je prije više od 20 godina ustvrdio Bruno Betelhaim, i odavno opovrgnuo ovu teoriju, ali njezin štetni utjecaj i danas traje.
Činjenica je da još uvijek postoji puno teorija, a nitko ne zna pravi razlog, jedna od njih je da su uzroci genetske prirode zbog ženskog X cromosoma, te da se takva djeca rađaju s predispozicijom da se razviju u autističnu ili mentalno retardiranu zbog različite količine nekih sastojaka u mozgu (temeljem ispitivanja prije 10 g. uzetog uzorka od 200 novorođenčadi od kojih su oni sa smanjenom količinom izvjesnih elemenata u krvi , razvili se u autistične ili mentalno retardirane osobe) , do teorije o cijepljenju kojoj sam ja osobno vrlo sklona, a u USA se provode istraživanja o posljedicama cijepljenja kao uzroku autizma. Radi se o cjepivu tj. koktelu cjepiva koje djeca dobiju kod nas otprilike sa 12 mjeseci - u pitanju je cjepivo za tri bolesti - zaušnjaci, ospice i rubeola. /MMR/ . Osobno smatram da je kod moje Nine nastupila promjena nakon primanja tog cjepiva, a to je bilo otprilike sa 13 mjeseci, nakon njezine burne reakcije na to cjepivo.
Zatim tu je teorija o šoku kao uzroku , tj. dijete koje doživi veliki psihički šok i ne može se nositi sa situacijom npr. odvajanje od roditelja, odlazak u bolnicu, nasilje nad djetetom i slično, isto tako može uzrokovati povlačenje djeteta u neki njegov svijet gdje se osjeća sigurna i zaštićen od vanjskog svijeta.
Teorija je puno, a činjenice za i protiv postoje u svakoj od njih.
Mogla bih vam puno pričati o autizmu ali to bi potrajalo, jer svaki slučaj je specifičan.
Najvažnije je da se što ranije krene s radom, da se roditelj poveže sa stručnim osobama, liječnicima, terapeutima, da se djete uključi u vrtić, školu , ili ustanovu da se s djetetom radi na primjeren način, ali važno je raditi ne puštati da vrijeme prolazi, jer što se ranije počne više se može napraviti da se dijete socijalizira i da napreduje. Iako tvrde da je autizam neizlječiv, svijet svaki dan bilježi nove napretke i podatke o djeci koja su se izvukla pravovremenim i upornim radom tako da sada pohađaju redovne škole.
I ne zaboravite najvažnije ljubav, važno je unatoč otporu i agresiji djeteta , (zaboravila sam spomenuti da ova djeca znaju biti agresivna i autoagresivna) treba imati puno strpljenja i ljubavi, ne smijete biti nervozni i ljuti, jer oni osjećaju vaše raspoloženje i to ih još više razdražuje. I još nešto, većina ljudi misli da time što ova djeca djeluju nezainteresirano i daleko od ovog svijeta da u njihovoj prisutnosti mogu govoriti kao da djece nema, to je pogreška ova djeca čuju i to dobro i budući ne znamo koliko razumiju , a razumiju vjerovatno puno više nego što mi mislimo, treba paziti što se govori u njihovom prisustvu.
Eto nabacala sam vam svega pomalo o autizmu tek da dobijete okvirnu sliku o ovom teškom i složenom poremećaju.